Ovaj sonetni vijenac posvećen je Juri Kaštelanu i ovdje ga izdvajamo

na molbu  naše bivše voditeljice Mace Tonković koja nije bila zadovoljna

što smo ga u tiskanom SPECIJALU  tako stisnuli da se teško i primijeti. 

 

1.

Odakle dolaze riječi prijatelja?
Odakle dolaze riječi pravih duša?
Znamo li ijednog pravog učitelja
koji riječi učenika svojih ne sasluša?

Čeznu, čeznu srca mostograditelja
da ih novo vrijeme žarom ovim kuša:
Neka sjajne vatre dobročinitelja
srcem plamte ponad tmastih tmurnih tmuša!

Neka s naših usta pjesme iskrom lete,
neka srebrn zvijezde iznad stijene sure
osvijetle nam pute i uzlete svete,

djecu, ljude drage neznane i znane,
zvijezde, tice, gnijezda i gorde jablane…
Jablanski baš pjesnik bijaše naš Jure.

 

2.
Jablanski baš pjesnik bijaše naš Jure.
Grmečci često zlobom u jablane zure
pa se čudom čude nebu, lude lude
duše sitne, male, mrakorasne hude

koje svuda samo nos taj svoj zature,
a uznos im dale tuđe recepture
pa se ludom lude svijetu, zalud gude
jer su duše pijeska, i pustinjom blude.

A naši su dragi učitelji stari
davali nam lumin kao dar za staze
koraka da naših sjene ne pregaze

usred mnoštva sata te hodačke ture
razlikovat’ vrijednost zrcala i stvari:
Ures duha dan je, dah žive kulture.

 

3.
Ures duha dan je, dah žive kulture,
sve što biva umom nerješivo sivo:
poteškoće crne, muke i torture,
osunčanim danom bljesne srebro živo

kao zrcalište iznad jave šture
bajkorasti svjetla, mala tužna ivo!
Vrbaste nam ruke nadrasle strukture
čistog modrog svjetla, što je ondje sniv’o

dječak ispod mosta, u snu djevojčica,
sestra i brat dragi, prepuni veselja
što crtahu nebom oblake ovčica

i pjevahu sretni brojalice mile
što su glavice im u školi zapamtile
Radosnim nagnućem naših učitelja.

 

4.
Radosnim nagnućem naših učitelja
odrast ćete, djeco, gledajući zvijezde
dotičući nebo ustreptalih želja
što vam se u srcu neprestance gnijezde.

Niti srebra tad će mjesečeva švelja
ušiti u snove pegaza što jezde
i za tren će, možda, srebrnasta halja,
zrcaleći čežnju modreći njom brazde

samotničkih sata, slučajno i živo,
samo pasti na vas. Kad bi propitkiv’o
starac jablan pute sreće činitelja,

zar bi mog’o čuti drukčije od školskih
melodija davnih, uspomena slatkih…
I, gle, eto, najvjernijih pratitelja.

 

5.
I gle, eto najvjernijih pratitelja,
uraslih u cijelo odraslo vam biće
Uspomena val će sa slikom prijatelja
osvijetliti k’o lumin cestu i sve žiće.

Ko bosiljak dječaku što brod od drva djelja
i u vjedru moru Dubrovniku prić’ će,
ostat će u nama mirisi nedjelja
i vesele zgode, male školske priče,

dosjetke i šale, smijeh i zagrljaji,
sitne dječje svađe, učenje kulture,
radosni i važni mali ostvaraji

koji čine bitnim sve što čini dijete…
O, budite djeca, sati baš prolete…
Kada nam se učenici odrasti baš žure .

 

6.
Kada nam se učenici baš odrasti žure,
ne možemo uvijek pravi lumin dati
ko što nam ga dao školski pjesnik Jure,
toliko je toga što moramo znati.

Nije čovjek svaki za kandidature
niti znalac svaki uvijek srce shvati,
katkad kao gnjurci savjesti zagnjure
ne misleći da će srce zatrebati.

A vrlo je bitno što nas učka naša
učila ko djecu toplim smiješkom blažeć:
Neka te tek ljudskost u žiću zanaša,

ljubavi se odaj, dosljedno ju tražeć.
Al’ zaborav je težak, mnogi samo jure,
A ne čuju drhtaj preoprezne ure.

 

7.
A ne čuju drhtaj preoprezne ure…
Kao da školarci nikad nisu bili…
kao da će svi baš na čiste tanjure,
optočeni zlatom, ušuškani u svili,

dobivati luksuz sjajne recepture…
Vi biste iz kristal-čaša vince pili,
a umornog gorštaka male se čuture
ne biste, valjda, nikad dohvatili,

zaboravna djeco u odraslu tijelu!
Kad ujesen žića, crn na križu bijelu,
odjednom bljesne iskra uspomenska

i poslušat, možda, sjenu obeliska
vrijedilo bi duše pravih učitelja
Šaptom što im kaže – žarom činitelja.

 

8.
Šaptom što im kaže – žarom činitelja,
pjesnička se duša katkad zdušno bori
da se usred tame mrakočinitelja
iskričava radost djetinjstva otvori

Da se bistrim umom dobroučitelja
iznjedri put za kojim srce gori
i otvore dveri iskrenog veselja
koje odraslosti mrlje sveđ pokori

Nepomućen laži, istinom do srži,
kao mali plamen što ga dijete drži
u presvijetloj duši nepovratno sretno

spontano i čisto, jako i poletno –
zdravi klas do neba, plodno tlo i sjeme…
Traži uvijek dobro, poštuj svoje vrijeme.

 

9.
Traži uvijek dobro, poštuj svoje vrijeme,
nije li to uvijek govorila ti mati?
Nije dobro tužno prenositi breme
ako čuda svijeta crnilom pozlati

Ta bez duha ako i preživiš sjene
koje padnu na te, opet moraš znati,
ima uvijek iskra koje, namijenjene
baš su tebi, dijete, tople kao vlati

mlade ljetne trave s kojih piješ rosu
dok u hodu vjetar mrsi tvoju kosu.
Gdje ste, mladi dani, još nam nije kasno…

I od zaborava otimaš ih strasno
dok u tvojem biću blijedi spomen jeknu.
Eto, kako sati studen vjetrom teknu.

 

10.
Eto, kako sati studen vjetrom teknu
sve se više vraćaš slikama iz Trnja
i djetinjstvu koje sjajnu sliku steknu
što zbog crnog jutra ne postaje crnja,

nego sja ljepotom, kako stari reknu,
mudrosti se klanjaj, rečenico krnja,
kao da te život odraslošću zveknu
haljina od svile postat će ti prnja

ako se ne sjetiš svojih početaka,
ako se ne sjetiš da si dijete bio,
ako ne znaš gdje je ptić si gnijezdo svio.

Korijeni su tvoje sreće začetaka
usred školskih dana, divno davno vrijeme…
Lumin tako svijetli, gori slano sjeme.

 

11.
Lumin tako svijetli, gori slano sjeme
zaboravljenih knjiga, starih bilježnica
kada stisne jesen, plavoriđe sjene,
i zamagle magle ona draga lica

iz mladosti vaše. A sad zabavljene
nekim drugim tijekom , snove djevojčica
i dječaka đaka, sne zaustavljene
sa stare filmske vrpce, kao let svih ptica

koje šire krila kada to se ne smje,
iznad jablanova kad oluje bijesne
i kad utočište samo spomen daje…

Zašto škola naša vijekom ne potraje?
I za koga, Bože, svijet svoj takvim stvorih?
Altamirā duša dječjih, živih, modrih…

 

12.
Altamirā duša dječjih, živih, modrih…
tragovi u snijegu, stope nam u pijesku,
lelujavi sati, slušao ih ne bih!
Pustio bih neka sniju u odbljesku

kameni ko Mosor, surih stijena gordih,
cetinski ko odraz sunca koji ljesknu
unoseći sjaje tih nebesa modrih,
pjenoviti burom fijukom što jeknu…

Ima nečeg živog u tom gordom kraju
ima mora gora, svih u nijemu sjaju
koji tiho bruje postojanje svega

I kad naše oči vid iznutra steknu
i kad vide dublje i sve ponad njega…
Nado, Lado! Jure tiho pjesmom reknu.

 

13.
Nado, Lado! Jure tiho pjesmom reknu
crtajuć obitelj stihom traje dulje
lumin kao zvijezda dah što ne poreknu
kamen svog Zakučca, maslinovo ulje

i Cetinu svoju, glas što svud odjeknu,
jablane u buri, hladnovrele vrulje,
izvor sna u domu, miris ih zateknu
I zaustavljeni začuđeno bulje

u zrcalni odraz svoga svijeta davnog
Ima li na svijetu ičega još važnog,
važnijeg od danā svog oblikovanja?

Minula, o koja, pričanja i stanja!
San će pjesmom teći od sjećanja modrih –
U snu ljubavlju te, javo mala, bodrih.

 

14.
U snu ljubavlju te, javo mala, bodrih
vratit se u dane svoga osnovnjaka.
Pedeset je ljeta, godina dobrih,
pedeset naraštaja naših je đaka

koji se posvuda, svojih lica gordih,
jablanski potrude biti srca jaka
i ne pustit’ zbilji da se njom rasrdih
i ne zaboravit malo svjetlo znaka,

pravi put u život, vodilja ko jablan
što se gord u noći zvjezdicom zanese
što sunce biti želi, što rađat hoće dan

pa kad prah od iskre s grana svojih strese
ostaje u svima samo jedna želja…
Odakle dolaze riječi prijatelja?

 

 

15.

MAJSTORSKI SONET


O
dakle dolaze riječi prijatelja?
J
ablanski baš pjesnik bijaše naš Jure.
U
res duha dan je, dah žive kulture,
R
adosnim nagnućem naših učitelja.

 

I gle, eto najvjernijih pratitelja
K
ada nam se učenici odrasti baš žure,
A
ne čuju drhtaj preoprezne ure
Š
aptom što im kaže – žarom činitelja

 

Traži uvijek dobro, poštuj svoje vrijeme:
E
to, kako sati studen vjetrom teknu
L
umin tako svijetli, gori slano sjeme

 

Altamirā duša dječjih, živih, modrih…
N
ado, Lado! Jure tiho pjesmom reknu,
U
snu ljubavlju te, javo mala, bodrih.

 

                                 Sanja Miloloža, crtež Iva Miloloža