Prva glavna urednica digitalne Čarobne frule i naša višestruko

nagrađivana učenica Eleonora Šafar odselila se  nakon 7. razreda

osnovne škole u hrvatskom obrazovnom sustavu s obitelji u Graz.

Ondje pohađa gimnaziju. Budući da smo, naravno, kao interni

međunarodni projekt odmah utemeljili  austrijsko dopisništvo

Čarobne frule, unatoč velikim obvezama i nikakvom honoraru

(ipak smo mi jedan školski list koji međunarodno dopisništvo

može financirati  samo golemom ljudskom zahvalnošću),

naša strana dopisnica Eleonora šalje nam svoj prvi austrijski članak

  u kojemu uspoređuje  hrvatski i austrijski obrazovni sustav.

 

 

Nakon već nekoliko mjeseci provedenih u jednoj od gračanskih gimnazija, mogu s iskustvom reći da je razlika u sustavu školovanja osjetna.

 

OSNOVNA I SREDNJA

Mali Austrijanci ispite počinju pisati tek u četvrtome razredu osnovne škole, a odmah sljedeće godine upisuju se u srednju školu. Kao i kod nas, u Austriji postoje gimnazije i strukovne škole, uz dodatak NMS-a (Neue Mittelschule), što je više-manje kombinacija dviju prethodnih. S obzirom na to da djeca tamo moraju izabrati srednju školu sa 10 ili 11 godina, proces mijenjanja škole vrlo je jednostavan. Sve gimnazije drže dane otvorenih vrata sredinom jeseni i time prezentiraju svoju školu, te postoji nešto što nazivaju „Schnuppern“ („njuškanje“) prilikom čega djeca koja polaze četvrti razred osnovne škole (ili već idu u srednju, samo žele mijenjati školu) mogu prisustvovati u nastavi na jedan ili više dana kako bi se bolje upoznala s načinom održavanja nastave u toj određenoj školi. Razred u kojemu najviše učenika mijenja školu je 5. razred srednje škole (to bi kod nas bio prvi razred srednje, međutim kod njih je obrnuto: osnovna traje 4, a srednja 8 godina). Peti razred posebno je zanimljiv i zbog toga što se u gimnazijama (nisam sigurna za sve, barem je u mojoj tako) može odabrati smjer. Na primjer IT (pojačana informatika) ili Science (pojačane prirodne znanosti). Učenici gimnazija također nisu obvezni učiti latinski, već mogu birati hoće li učiti latinski ili neki drugi strani jezik (nisam sigurna ni da je to u svim školama tako).

 

ISPITI I OCJENE

Postoje dvije vrste ispita: testovi i „školski radovi“. „Školski radovi“ ispiti su koji se pišu samo iz nekih predmeta (od 1.do 4. srednje iz engleskog, njemačkog i matematike, a kasnije ovisi o smjeru) i više utječu na ocjenu nego obični testovi. Pišu se više puta po polugodištu iz svakog predmeta za koji su obvezni biti napisani (dakle, iz engleskog, njemačkog i matematike). Ocjene se zaključuju na polugodištu, ali polugodišnje ocjene bitne su jedino onima koji imaju namjeru mijenjati školu, a ostalima su bitne samo ocjene na kraju školske godine. Austrijancima (kao i Nijemcima) najbolja je ocjena 1, međutim ne zove se „odličan“, kao kod nas, nego „vrlo dobar“. Slijedi 2, kao druga najbolja ocjena pod nazivom „dobar“, pa onda ide „zadovoljavajući“ (3), a „dovoljan“ (4) i „nedovoljan“ (5) isti su kao i kod nas. Ono po čemu se razlikuju od Nijemaca, Austrijanci nemaju ocjenu 6. Na ocjene se drukčije gleda i dok je kod nas u Lijepoj Našoj dobra ocjena četvorka ili petica, gore nije rijetko da se učenici dobrih gimnazija zadovoljavaju dovoljnom ocjenom iz npr. povijesti. Ocjene (osim za one koji mijenjaju školu), nisu toliko (ustvari uopće) bitne, nego tu ključnu ulogu (za upisivanje na fakultet) igra državna matura na kraju srednje škole.

 

NASTAVA

U gimnaziji koju pohađam jedan školski sat se osjetno razlikuje od onoga u Kaštelanu (za početak traje 50, a ne 45 minuta). Rad na satu se jako cijeni i ustvari može smanjiti zaključnu ocjenu učenika ako se ne javlja na satu. Učitelji su stroži oko nekih, ali opušteniji oko drugih stvari.

 

Zabranjena je uporaba mobitela u školi i školskom dvorištu za sve niže razrede

gimnazije (to su onda kod nas 5., 6., 7. i 8. razredi), čak i pod odmorima bez dopuštenja

profesora. Ono što se meni čini opuštenijim jest sama nastava.

Znam da to varira od škole  do škole, međutim u mojoj školi mi se čini

kao da je mišljenje učenika cjenjenije i da se,

s druge strane, učenici odnose prema profesorima s više poštovanja.

 

Jedan su primjer ispričnice, tj. cijeli proces ispričavanja učenika s nastave. Ako znaš da ćeš izostati s, recimo, zadnja tri sata, neće te profesor pustiti da ideš a da ne napraviš sljedeće: kao prvo roditelj ti mora unijeti izostanak s razlogom u jednu aplikaciju (u Austriji postoji aplikacija „Web Untis“ u kojoj stoji raspored sati, obavijesti, testovi, domaće zadaće, itd., a i, između ostalog, roditelji ti mogu unijeti izostanak i razlog izostanka). Onda se još u školu mora donijeti potpisana ispričnica i ako nije dovoljno objašnjeno (npr. u ispričnici piše da si ispričan sa zadnjeg sata tjelesnog zbog prehlade, ali ne piše da smiješ ići doma), mora se nazvati roditelj da potvrdi da dijete smije ići doma.

U mojoj školi (ali sigurno znam da nije tako u svima) jako su stroga pravila o uporabi mobitela. Zabranjeno je korištenje mobitelima u školi i školskom dvorištu za sve niže razrede gimnazije (to su onda kod nas 5., 6., 7. i 8. razredi), čak i pod odmorima bez dopuštenja profesora. Ono što se meni čini opuštenijim jest sama nastava. Znam da to varira od škole do škole, međutim u mojoj školi mi se čini kao da je mišljenje učenika cjenjenije i da se, s druge strane, učenici odnose prema profesorima s više poštovanja.

 

I RAZLIČITO I ISTO

Školski sistemi se dosta razlikuju, iako sam primijetila da ima dosta sličnosti u gradivu. Velika većina stvari koje smo mi i oni učili u sedmom osnovne je ista. Izuzetci su fizika, koju oni dobivaju u 6., a ne u 7. osnovne, kemija koji oni dobivaju u 8., a ne u 7. i također imaju biologiju od 5., ali zato mi imamo prirodu i tu manje-više učimo iste stvari. Moji je zaključak da ima dosta bitnih razlika, ali i tamo i ovdje ima boljih i gorih škola, boljih i gorih profesora, i boljih i gorih učenika.

Eleonora Šafar