Posjet Kazalištu Trešnja učenika OŠ Jure Kaštelana radi nove predstave prema grčkim mitovima. Dok smo čekali ulazak u dvoranu, profesorica je zadavala male dramske zadatke uz antologijsku Cesarićevu pjesmu koje su učenici izvodili: to nam je svima bilo vrlo zabavno
U iščekivanju nove školske kulturno-kazališno-kinematografske sezone, podsjetimo se predstave koju su proljetos učenici šestih razreda OŠ Jure Kaštelana pogledali u Kazalištu Trešnja u pratnji svojih razrednica. Išlo se javnim prijevozom (famoznim busom 107). Šesti c pratila je, osim profesorice Milolože, i socijalna pedagoginja Adrijana Klarić.
Voćka poslije kiše u režiji prošlogodišnjeg 6. c prije početka predstave Mitomanija (dečki). Foto: Jana Đurić
Riječ je o kazališnom djelu o grčkoj mitologiji Mitomanija, no samo druženje u kazališnom holu donijelo je i prije same predstave neke neuobičajene aktivnosti. Naime, čekajući predstavu profesorica je zadavala zanimljive dramske zadatke koje su učenici vrlo dobro odglumili. Zajedno s profesoricom su recitirali pjesmu Dobriše Cesarića Voćka poslije kiše koju su kasnije uprizorili tako što je dvoje učenika recitiralo stihove, a dvoje glumilo stablo.
Voćka poslije kiše (cure) prije Mitomanije u režiji prošlogodišnjeg 6. c. / Interijer Kazališta Trešnja i publika uoči predstave. Foto: Jana Đurić
Predstava je počela u 10 sati. Kao što je u uvodu rečeno tema predstave je grčka mitologija, a likovi, grčki bogovi, vrhovni Zeus, Hera, Atena, Hefest, samo su neki od mnogobrojnih božanstava, junaka, mitoloških bića i čudovišta koji su prikazani u najpoznatijim pričama, tj. mitovima. Riječ mythos znači priča, i to ona koja u davna vremena čovjeku koji nije imao spoznaje o civilizacijskom napretku i suvremena objašnjenja postanka svemira. Otuda tu raznorazni bogovi i polubogovi. Ne zaboravite da su stari Grci bili politeisti, što znači mnogobošci. Mene se osobito dojmio prikaz rođenja božice Atene, stvaranje božice Pandore i labirint s Minotaurom. Posebno je lijep bio završni song koji, unatoč svim previranjima i spletkama koje su mitološka bića jedna drugima podmetala, donosi poruku nade.
Predstava je završila oko 11 sati i 30 minuta kad su svi učenici i profesori krenuli prema školi uglavnom poštujući pravila kretanja pješaka u prometu (uz pokoje upozorenje kojom stranom treba ići, maknuti se s biciklističke staze i sl.). Zetovu stosedmicu, spomenutu na početku, čekali smo desetak minuta. Nekako nam je bilo teško vratiti se na sat Tehničke kulture nakon “porcije” kazališne kulture.
Ovo mitomanijsko sjećanje otvara vrlo rado sljedeće pitanje: Kad ponovno idemo u kazalište?
Jana Đurić, 7. c, tekst i foto
