Otvoren je školski natječaj za najbolji sastavak pod naslovom

Moja e-školaa dio sastavaka prolazi i kroz “sito” naše voditeljice

koja je odlučila nekoliko zanimljivih uradaka objaviti u  rubrici

Školski kreativci. Jedan od takvih jest i sastavak učenika

Mateja Jagića iz 6. c. Pročitajte i razmislite slažete li se s autorom!

 

Jedna se riječ generacijama ponavlja, a ta riječ glasi: škola. O svojim školskim uspomenama pričali su mi djed i baka, a danas često mama i tata. Oni uvijek imaju ispričati neku zanimljivu anegdotu ili se rado prisjećaju svojih profesora, dobrih ocjena (kada me žele motivirati da više učim) ili pak školskih prijatelja, jer kažu da su posebna prijateljstva koja se sklope u učeničkim klupama. S time se slažem u potpunosti! Sve školske brige uvijek je lakše podijeliti s najboljim prijateljima.

Priznat ću vam (sada dok pišem na daljinu) da sam do samo prije mjesec pomalo nevoljko odlazio u školu razmišljajući hoću li stići do ljeta ispraviti nekoliko ne baš „blistavih“ ocjena. Obećao sam mami i tati… obećao sam i sebi. Bila je to moja glavna briga, kao vjerojatno i mnogim mojim vršnjacima.

Nažalost, u cijelome svijetu, i u našoj Hrvatskoj, dogodilo se nešto što je donijelo i odraslima i djeci nove i posve drugačije brige koje nitko nije očekivao. Pojavio se naime virus koji nosi kraljevsko ime „Korona“, a tako se i  ponaša… baš kao neki zločesti kralj koji ne voli ljude. Mnogi su ljudi su kratkom vremenu oboljeli, mnogi i umrli, a strah je prisutan među svima. Posjet tog nekraljevskog virusa zbilja ne želi nitko.

Zaduženi za hrvatsko školstvo odmah su odgovorno postupili. Odlučili su zaštititi učenike (i profesore) zatvorivši škole i dječjim smijehom ispunjena školska dvorišta. Koronavirus ipak nije uspio u naumu da prekine našu nastavu. Mi djeca krenuli smo u“ novu“ školu.  Dječje sobe postale su naše učionice, računalo uz udžbenike glavni radni alat, a roditelji te starija braća i sestre, naši brižni pomagači. No ništa ne bi bilo moguće bez naših profesora koji nam marljivo iz svojih domova tumače gradivo, zadaju zadatke i uvijek su uz nas. Umjesto omiljenog filma sada gledamo školsku nastavu i to nam puno znači. Zbilja sve se promijenilo, a mislim da je puno promijenilo i nas učenike. Naučili smo se biti odgovorniji, ozbiljniji i naučili više cijeniti odlazak u školu.

Mi smo generacija koja se dobro razumije u novu tehnologiju, i svi smo se uglavnom dobro snašli s nastavom na daljinu, ali mislim da mnogim učenicima nedostaje školski sat, zvuk školskog zvona za odmor, vidjeti svoje profesore i prijatelje, otići na izvanškolsku aktivnost poput nogometa ili košarke, a tijekom vikenda s prijateljima voziti bicikle samo nama poznatim stazama.

I mi djeca pratimo svaki dan vijesti ili pitamo roditelje: „Kako je danas stanje i što poručuju iz ravnateljstva civilne zaštite?“ Roditelji ne žele da se brinemo, ali mi ipak osjećamo njihovu brigu. Ipak, najvažnije je da se strpimo jer proći će i ovi dani. Pokazali smo da možemo biti odgovorni učenici i kada nismo u školi, ali i da možemo odgovornim ponašanjem smanjiti vladavinu „nekraljevskoga“ virusa u obliku krune. Dobro uvijek pobjeđuje zlo, a zločesti vladari ne ostaju dugo na vlasti. Nestat će tako i ovaj korona virus i svijet će opet biti kao nekada, a škole će otvoriti vrata svojim učenicima.

Ja ću opet brzo ići u školu, ali nakon svega ne nevoljko već s osmijehom na licu zbog prijatelja i puno boljih ocjena.

Matej Jagić,  6. c