Davne 1874. godine na današnji datum 18. travnja

rođena je u Ogulinu najpoznatija hrvatska književnica

Ivana Brlić-Mažuranić, autorica romana Čudnovate zgode

šegrta Hlapića i nezaboravne zbirke bajki Priče iz davnine.

Ovaj je članak posvećen uspomeni na nju.

 

Učenička Nadpriča nastala je na profesoričin poticaj

kao lektirna aktivnost uz Priče iz davnine.


Zahvaljujemo šestašicama Emi Kovačušić i Ivani Račić što su prihvatile 

stvaralački izazov, zaradile online peticu i uveličale ovaj spomen.


Draga književnice, sretan ti rođendan!

 

NADPRIČA (IZ BLIZINE… SRCA)

 

Jednom davno, jako davno, bijaše jezero usred začarane šume. Na jezeru svakoga dana pecao je slavni ribar Palunko. Ribar bijaše usamljen te odluči povesti ženu i sina sa sobom na pecanje. Dok su ribar i njegova žena pecali, sin Vlatko krenuo je u istraživanje šume. Začuo je razgovor u blizini, bio je jako znatiželjan te se odlučio sakriti u obližnji grm, kako bi čuo o čemu je riječ. Bio je to razgovor između muškarca i žene, ali Vlatko je uočio nešto čudno. U ženinim ustima bio je zmijski jezik. Vlatko se jako uplašio te je pokušao pobjeći, ali su ga primijetili i krenuli za njim. Dječak je trčao, sve brže i brže dok nije naletio na kamen na koji se spotaknuo. U velikom strahu se okrene kako bi vidio prate li ga i dalje, no za njime više nisu trčali muškarac i žena nego mu je za petama bila dugačka i opasna zmija velikih crnih očiju i strašnih bijelih zuba. U dječakovim očima vidio se strah koji je vidjela vila Kosjenka te je požurila do diva Regoča kako bi pomogli dječaku. Regoč je s vilom na ramenu pojurio prema zmiji kako bi ju zaustavio da ne naudi dječaku. Dječak je zmiji bio na dohvat, ali je Regoč u pravome trenutku stao između zmije i dječaka te je vila zabranila zmiji da više ikada dolazi u šumu, a dječak je na to nadodao kako se više nikada ne smije pretvarati u djevojku. Regoč je dječaka vratio roditeljima koji su iz zahvalnosti pozvali Regoča i Kosjenku na večeru.

Na večeri su se bolje upoznali uz jelo. Na rastanku ih je Palunko zamolio da odu s njim do Bukove gore po drva za vatru. Kada su stigli na goru, sreli su tri momka: Ljutišu, Maruna i Potjeha, koji su marljivo cijepala drva. Na povratku morali su proći kroz začaranu šumu, ali problem je bio u tome što je pao mrak pa nisu ništa mogli vidjeti. Momci su se sjetili pjesme kojom mogu prizvati Svarožića kako bi im osvijetlio put. Na sav glas počeli su pjevati: ‘Moj božiću Svarožiću, Zlatno sunce, bijeli svijet! Moj božiću Svarožiću. Lunajlije, lunej le!’ Svarožić im se ukazao u blistavu odijelu, u rukama je držao pet petrolejskih lampi i jednu nešto manju za Kosjenku. Prvo su otpratili tri momka do njihove kuće ispred koje ih je dočekao njihov djed Vjest. Zatim su došli do Palunkove kuće gdje su se rastali. Svima je bilo zbog rastanka pa su odlučili da će od sutra ići svaki dan zajedno na pecanje.

Svarožić im se prikazao u blistavu odijelu…
Ilustracija: Iva Miloloža

 

 

Regoč je jedno jutro jako rano ustao te su po dogovoru zajedno otišli na pecanje, ali nije mogao ostati do kraja jer su ga prijatelji pozvali u pomoć. Naime, Regoč se vraćao kući ispred koje su ga dočekali bratac Jaglenac i sestrica Rutvica. Čim je Regoč čuo o čemu je riječ odmah je pojurio prema strašnoj Kitež planini s koje su trebali uzeti natrag svoj zlatni pojas i zlatni križić na crvenoj vrpci koje im je dala kneginja. Kada su došli do planine, u podnožju ih je čekao strašni zmaj. Zmaj im je rekao da ga, žele li proći, netko od njih mora poraziti (nažalost, slavni junak Relja nije bio tu jer je obolio od koronavirusa pa se, umjesto sa Zmajem Ognjenim, morao boriti sa Zmajem Covidom). Regoč je odmaknuo djecu kako ne bi nastradala.

Bitka je započela. Regoč, iako mu je ponestajalo snage, nije odustajao nego je skočio zmaju na rep. Zmaj se odupirao, ali je Regoč u tom trenutku bio jači i porazio ga. Nakon pobjede nad zmajem, Regoč  je djecu stavio na ramena i krenuo se uspinjati. Ljutiti orao koji je cijelo vrijeme promatrao bitku sjurio se svom brzinom prema Regočevu lijevom ramenu s kojega je zgrabio djevojčicu. Orao ju je odveo u svoje gnijezdo na vrhu planine. Kako bi ju spasili, trebali su znati sve tajne i zamke Kitež-planine, ali samo djevojčica je znala put. Regoč se sjetio starca Vjesta kojeg je upoznao prošli tjedan te ga je odlučio pozvati u pomoć. Vjest je bez razmišljanja došao pomoći tako da su zajedno uspješno došli do vrha planine na kojemu ih je čekala uplašena djevojčica. Svi su se zagrlili jer su bili jako zabrinuti za djevojčicu. Pojurili su prema špilji na vrhu planine u kojoj se nalazio zlatni križić i pojas. Zatim su se sretni vratili kući. Svi iz sela čuli su što se dogodilo pa su ih dočekali ispred Regočeve kuće i zajedno proslavili povratak.

Zmiji koja je napala Vlatka prije puno godina dosadilo je kriti se na planini pored šume te je odlučila kontaktirati carevnu kako bi joj pomogla u tome da se vrati u šumu i zabrani prilaz svima onima koji su ju prognali. Carevna je pristala, ali samo pod uvjetom da i ona njoj pomogne. Zmija ju je pitala kakva joj pomoć treba, a ona joj je rekla da je Neva Nevičica djeva Oleha-bana za kojega se ona trebala udati te da treba pomoć kako bi im se osvetila. Carevna joj je zatim rekla da zna dječaka koji nema majku te da će njega jako jednostavno oteti da im bude mamac. Zatim će tražiti Regoča i sve njegove prijatelje da odu iz šume i da se više nikada ne vraćaju, i da će samo pod tim uvjetima pustiti dječaka. Zmiji se jako svidio plan! Rekla je carevni da, ako se želi osvetiti Nevi i banu, samo mora uzeti vojsku njezina oca. Carevna je bila pomalo ljuta što se sama nije sjetila toga, ali je svejedno bila i zahvalna zmiji jer joj je jako pomogla.

Dječak je zmiji bio na dohvat…
Ilustrirala: Iva Miloloža

 

 

Njih dvije su se odmah bacile na posao. Prvo su planirale otmicu. Carevna se preko dječakove maćehe dočepala adrese, što nije čudno jer ona ne voli svoga posinka, a dječakova oca je začarala tako da ga ni on ne voli. Maćeha im je, dakle, rekla gdje žive i kako da dođu do njihove kuće ispred koje se dječak igrao. Dječaka su pitale kako se zove na što im je on odgovorio: ‘Jagor!’ One su mu rekle da su čule da se njegovi roditelji ne brinu za njega te su mu rekle da može živjeti s njima. Dječaku se to svidjelo pa je pristao i ne znajući što ga čeka. Kada su se tako dočepale naivna dječaka, strpale su ga u špilju koju su zatvorile velikim kamenom. Zatim su poslale pismo Regoču u kojemu su mu napisale da one imaju Jagora i da će ga pustiti samo ako on sa svim svojim prijateljima ode iz šume i ako se više nikada ne vrate. Regoč je okupio sve svoje prijatelje i ozbiljno rekao da, ako žele spasiti dječaka Jagora, moraju pronaći novi dom. Svi su s tugom i žalošću na licima pristali, spakirali se i napustili svoje šumske domove. Regoč je vratio pismo zmiji, a na poleđini kuverte je pisalo: ‘Uspjela si, istjerala si nas sve. Nadam se da ćeš se jednoga dana opametiti. Od Regoča.’ Carevna i zmija su bile presretne jer su uspjele. Zmija je imala cijelu šumu za sebe u kojoj je živjela sretna dok su se Regoč, Kosjenka, Palunko, Vlatko, Palunkova žena, Vjest, Ljutiša, Marun i Potjeh smrzavali u svojemu novom domu koji nije imao grijanje, imali su jako malo hrane, jedva su preživljavali. No što je bilo s planom caričine osvete Nevi Nevičici?

 

Kad nije spašavao prijatelje, najradije je brojio kamenje.
Ilustrirala: Iva Miloloža

 

 

Carica je nakon nekoliko tjedana došla zmiji-djevojci i rekla joj da je vrijeme da uzmu očevu vojsku i upute se prema pustoj banovini u kojoj žive Oleh ban i njegova djeva Neva Nevičica. Djevojke su bez problema uzele vojsku jer im ju je kralj odmah dao. Zaputile su se prema banovini. Ban i Neva znali su da dolazi vojska koja će ih ubiti i znali su da je ta vojska prejaka za bilo koga. U tom se trenutku Neva dosjetila starice Mokoši koju je pozvala u pomoć, ali Mokoš nije došla. Oleh-ban je bio ranjen u bitki i rekao je Nevi da se, kada on umre, mora pokloniti carevni. Jadna Neva nije imala druge, ali u tome trenutku je Sunce, koje je trebalo biti djever na Nevinu vjenčanju, prekorilo Mokoš što se nije odazvala na Nevin poziv, rekavši joj da je zla i da nije pravda na njezinoj strani. Budući da se Sunce jako ražestilo, naredilo je Mokoši da propadne u crnu zemlju, a ona je tako i učinila. Tada se Sunce, kako bi pomoglo Nevi, usijalo posebnom jačinom i svi koji nisu bili zaklonjeni krovom, padali su od vrućine u glib koji je Mokoš otvorila kako bi pomogla unuku Suncu. Ubrzo je čitava vojska propala u glib, a ostali su samo oni koji su bili zaklonjeni krovom čađava doma. Oleh-ban ubrzo se oporavio te je poljubio svoju zaručnicu Nevu. Bila je presretna!  Organizirali su svatove na koje su pozvali apsolutno sve svoje poznanike s kojima su bili dobri. Bili su na toj svadbi Regoč i svi njegovi prijatelji koji su se vratili životu u šumi. Neva je za kuma uzela Lutonjicu Toporka kojeg zna još od djetinjstva. On je odmah pristao i predložio da njegovih devet župančića pripreme sve sa svadbu. Neva je pristala pa je devet župančića, uz blagoslov župana Jurine, pripremilo svadbu iz snova. Vjerujte, svi su bili sretni i uvijek su bili tu jedni za druge – i u dobru i u zlu. To nam je sama Ivana Brlić-Mažuranić, između dva zalogaja ukusne slastice od lješnjaka (koje je teška srca, ali ipak, djed Neumijka prepustio Toporkovoj baki za izradu svadbene torte), poslala poruku na Whatsapp.

 Ema Kovačušić i Ivana Račić, 6. b, ilustracije Iva Miloloža

 

 

Podsjećamo da je naša stalna suradnica Iva Miloloža još u listopadu prošle godine održala izložbu s radovima vezanim za Priče iz davnine. Na otvorenju izložbe mlada profesorica Ema Puček pjevala je pjesmu za koju su tekst napisale Iva Miloloža i Sanja Miloloža, a glazbu Marko Jašek. Pjesmu Vrtlog nastalu na temelju priče Kako je Potjeh tražio istinu možete poslušati ovdje.

 
Napomena: Ovaj je članak u duljem obliku objavljen i na Josipovoj jezičnoj galeriji,
autorskom obrazovnom portalu za hrvatski jezik u školi SMIM.