Razgovori s inventivnim osobama sa Savice
Dina Popović voditeljica je udruge Žaruljica i dobitnica nagrade Ponos Hrvatske za 2023. zbog oživljavanja stare škole na otoku Molatu koja gotovo pola stoljeća nije bila u funkciji
U potrazi za zanimljivim osobama u našoj gradskoj četvrti razgovarali smo s gđom Dinom Popović. Ona je voditeljica udruge Žaruljica i žena koja je nakon pola stoljeća tišine vratila život u staru školu na otoku Molatu. Dina Popović dobitnica je nagrade Ponos Hrvatske 2023, posebno zbog oživljavanja te stare otočke škole koja gotovo pola stoljeća nije bila u funkciji. Ako čitate Čarobnu frulu, onda znate da je ovogodišnja tema broja invencija, pa je razgovor s takvom osobom za nas jako bitan. Osobito ako ta sugovornica živi u našoj gradskoj četvrti i ima djecu koja su se školovala u našoj školi. Štoviše, naša bivša novinarka Petra Popović kći je gđe Dine.
Jedna ste od osnivačica udruge Žaruljica na Savici, a kako je došlo do ideje?
Iskreno, krenulo je od nečeg sasvim desetog. Prvo sam htjela davati instrukcije iz hrvatskog i engleskog djeci u kvartu. Razgovarala sam s knjižnicom da to radim kod njih besplatno, prijavila sam čak i neki javni poziv, ali to nije prošlo. Onda je došla korona i sve je stalo. Nikad se to nije realiziralo onako kako sam zamislila. Sada imamo projekt Žaruljica kulture koji guramo već četvrtu godinu zaredom u suradnji s Knjižnicom Savica. Tamo su vam u knjižnici te žene vrlo entuzijastične, drago im je da se nešto događa. U knjižnici se organiziraju književni susreti, pa i kazališne predstave. Radili smo mi tamo svašta, od likovnih radionica za djecu, opera u parku do dramskih predstava. Prošle godine nas je kiša pošteno zeznula, već smo tiskali plakate pa smo morali sve mijenjati u zadnji tren. Zato sam ove godine rekla – nema riskiranja s nebom, sve selimo u Mjesni odbor.
Možete li nam malo približiti program budućih događanja?
Pišemo sad projekt pod nazivom „Savica priča“. Ideja je da u to uključimo ljude koji su zapravo odavde, s našeg asfalta. Recimo, Lada Novak Starčević koja puno radi na temu mentalnog zdravlja, pa Martina Validžić s televizije – znate je po onim „Sretnim gradovima“. Čak se i Tomislav Kukec javio; on je baš pričao kako je kao mali bio totalno introvertirano dijete koje je visjelo u toj knjižnici i čitalo, a vidi ga danas – vrhunski novinar! Bit će tu i Aleksandar Stanković, on je isto naš susjed. Želimo te ljude spojiti s klincima u sklopu novinarskih i dramskih radionica. Planiramo puno književnih susreta, šetnje po Trnjanskoj Savici. Cilj je da Savica postane pozornica na kojoj se miješaju opera, drama, novinarstvo i šetnje po jezerima Savica stvarajući osjećaj pripadnosti koji nam svima nedostaje.
Djeluje li Vaša udruga samo u Zagrebu ili planirate širenje i na druge gradove?
Trenutačno smo na relaciji Zagreb – otok Molat. Administrativno, Molat pripada Zadru, pa smo tu negdje. No, moja ideja je oduvijek bila da Molat postane nekakav “role model”, uzor za sve druge otoke. Napravila sam jedan projekt koji sam nazvala „Molat i sedmorica veličanstvenih“. Htjela sam u tu priču uvući ukupno osam otoka. Spojila sam ih kroz razne akcije, ovisno o tome što je kojem otoku trebalo. Recimo, s Dugim otokom smo odradili ekološku akciju, dala sam im neke novce da to provedu. Ekipa s otoka Silbe došla je na Molat. Oni imaju taj klub daljinskog plivanja, pa su učili djecu na Molatu plivati. Radili smo dosta i s otokom Istom, a čak je i na Korčuli bila jedna ekoakcija.
Zašto baš na otocima, a ne u kontinentalnim gradovima?
Otoci su zapravo zapuštena, zaboravljena mjesta. Na cijelom Molatu imate možda 200 stanovnika, a najmlađa žena tamo vjerojatno ima 45 godina. Ti ljudi su zatvoreni u svoj svijet i sami ne mogu ništa pokrenuti. Ja sam ih htjela prodrmati, povezati ih međusobno da vide da nisu sami. Iako su otoci teški i ljudi su nepovjerljivi, mislim da je to na kraju ispalo super. To je valjda ta moja invencija, vidim nešto što drugi ne vide. I djelujem.
Dakle, za vas je invencija u drukčijem pristupu stvarima?
Baš tako. Za mene invencija nije samo stvaranje nečeg novog, već stvaranje nečega što koristi zajednici do čega si došao drukčijim pristupom. To je otvaranje novih razmišljanja, globalni pogled na lokalne probleme, s posebnim naglaskom na one koji ne mogu sami.
Sada je jasnija vaša rečenica “Darovitost nije samo visoki IQ već i način na koji gledaš svijet“.
Da, darovitost sigurno nije samo visoki IQ, nego i kreativnost, i ona znatiželja koja te gura da nešto napraviš, to je valjda invencija, da ne prihvaćaš stvari “zdravo za gotovo”.
Kako vaš svjetonazor i energija koje očito imate mnogo utječe na to kako vas ljudi doživljavaju? I kako se s tim nosite na svom radnom mjestu?
Neki kažu da sam previše pesimistična jer predviđam negativne ishode, dok drugi misle da sam ludo optimistična. Istina je da ja u svemu vidim nešto zanimljivo. Čak i u javnoj upravi, gdje je mnogima dosadno, ja pronađem projekt koji može donijeti promjenu. Ne ulazim ni u što ako ne znam da ću dovršiti do kraja. Mrzim ostavljati stvari na pola. Moja udruga „Žaruljica“ nastala je upravo iz te težnje da mijenjamo svijet na bolje, da mladima damo kvalitetnu „popudbinu“ za život. Što se tiče mog formalnog obrazovanja, završila sam ruski jezik i komparativnu književnost, ali nikada nisam radila u struci. Sada radim u Ministarstvu pravosuđa i uprave na digitalnoj transformaciji i edukacijama za portal e-građani za udruge i za osobe s invaliditetom. Iako su me u jednom trenutku degradirali jer sam “previše gurala” i imala svoj stil komunikacije, na kraju se sve poklopilo.
Empatična ste i kreativna osoba i stalo vam je do drugih ljudi, to se vidi. Što vas motivira?
Obožavam raditi s ljudima, educirati udruge i osobe s invaliditetom. Vidim da im to treba. Da u svemu nađeš nešto što bi moglo promijeniti da “ne uvene” svijet. To je valjda moja invencija da u svemu nađem način da promijenim bar mali dio svijeta oko sebe. A mnoge se stvari pokrenu u samoj obitelji. Evo, moja se kći godinama borila s poremećajem hranjenja, da bismo tek kasnije otkrili da su u podlozi autizam i ADHD (visoko funkcionalni spektar). To me natjeralo da istražujem područja koja nisu moja struka. Liječnici često liječe posljedicu, a ja sam tražila uzrok. To istraživanje i borba za nju dali su mi dodatnu snagu i za rad u udruzi.
Razgovor s gđom Dinom Popović vodio je novinar David Doroda, 7. a. Foto: Sanja Miloloža
Kako je u vaš život ušao otok Molat?
Bili smo u Molatu na ljetovanju i vidjela sam staru školsku zgradu. Pitala sam mještane što je s tim, a oni su rekli da ne radi već 50 godina jer nema djece. Vratila sam se u Zagreb i nisam se skidala s telefona dok nisam dobila Grad Zadar. Na kraju sam tu školu dobila u najam. Uredili smo je, doveli izviđače, dramske i likovne radionice. Ove godine planiramo Kino pod zvijezdama. Zamisli, Molat nikada nije imao kino! Ta je škola postala simbol da se stvari mogu pokrenuti i na zaboravljenim mjestima. To je invencija, vidjeti potencijal tamo gdje drugi vide samo napuštene zidove.
Ako se ne varam, i nagrada Ponos Hrvatske koju ste dobili 2023, odnosi se na ono što ste napravili na Molatu?
Točno. Nagradu sam dobila za ekološka i kulturna postignuća na Molatu, što je divno, ali realnost je teža. Mi na papiru imamo strategije razvoja otoka, ali u stvarnosti ti otoci ovise o cisternama za vodu. U civiliziranom društvu ljudima bi svugdje trebala voda biti dostupna, bez obzira na objektivne zapreke uzrokovane geografskom izoliranošću. Uljudba pobjeđuje izolaciju, a voda je temeljno ljudsko pravo jer bez nje nema života. Život bi se trebao mijenjati nabolje, no upitno je je li baš tako.
Život je danas globalno obilježen umjetnom inteligencijom i svi o njoj pričaju, i gotovo svi se njome služe. Što mislite, je li ona alat koji pomaže ili prijetnja našoj kreativnosti?
Umjetna inteligencija je alat koji ne možemo zaustaviti. Može nam pomoći, potaknuti nas da razmišljamo, ali me brine zlouporaba i digitalna nepismenost. Djeca danas znaju s mobitelima, ali su zapravo funkcionalno nepismena u digitalnom svijetu. Znaš, mislim da bi trebalo biti više edukacije u školama o tome. Učenici danas imaju cijelu „knjižnicu“ u džepu, a ne znaju izvući ono najbolje. Roditelji su često informatički nepismeni i ne znaju što im djeca rade na tim uređajima. Moramo ih naučiti kako da se koriste tehnologijom, a ne da se ona koristi njima.
Mislite li da će nam umjetna inteligencija u budućnosti postati problem?
Tehnologija i AI su tu, ne možemo ih zaustaviti, ali moramo djecu naučiti kako da im to bude alat za kreativnost, a ne zamjena za razmišljanje.
David Doroda, 7. a, foto: Sanja Miloloža
