Osnovnu školu Jure Kaštelana posjetio je u organizaciji školske knjižničarke Ines Obad poznati fotograf i pisac Damir Hoyka. Učenicima 6. r. održao je zanimljivo predstavljanje serijala svojih knjiga Pustolovine Tizi Enili – Eksperiment, Početak i Uspon života. Riječ je o romanima edukativnog sadržaja koji na zabavan način potiču želju za znanjem i učenjem. Hoykina je glavna ideja da „svi imamo sposobnost učiniti svijet boljim i ljepšim“. Budući da je naš gost inventivna osoba, a tema broja Invencija, bila je to nepropustiva prigoda za razgovor

 

ZAGREB, 3. 11. 2025. Osnovnu školu Jure Kaštelana posjetio je u organizaciji školske knjižničarke Ines Obad poznati fotograf i pisac Damir Hoyka. Učenicima 6. razreda održao je zanimljivo predavanje te predstavio svoje knjige Pustolovine Tizi Enili: Eksperiment, Početak i Uspon života. Riječ je o romanima edukativnog sadržaja koji potiču želju za znanjem i učenjem na zabavan način. Hoykina je glavna ideja da „svi imamo sposobnost učiniti svijet boljim i ljepšim“. Damir Hoyka i tvrtka Maras pokazali su lijepu gestu prema školi domaćinu ovog događanja jer su donirali svoje knjige školskoj knjižnici. Sve to, kao i činjenica da je tema 9. broja Čarobne frule Invencija, potaknulo nas je da porazgovaramo sa zanimljivim gostom.

 

 

 

Serijal Pustolovine Tizi Enili počinje knjigom Eksperiment što nas odvodi u neobičan svijet visoko razvijene znanosti i tehnologije gdje djeca pohađaju zanimljivu školu koja usavršava dječje talente. Nastavak pod naslovom Početak vraća već poznate likove u rano razdoblje razvoja planeta Zemlje kako bi naučili njegovu prošlost. U Hoykinu zadnjem romanu Uspon života nastavlja se proučavanje prošlosti, ali se pridružuju novi likovi u još većoj, maštovitijoj i zamršenijoj avanturi

 

Znamo da ste fotograf, ali iznenadila nas je činjenica i da pišete knjige. Recite nam, kako je i kada zapravo započela vaša karijera?

Eto, u mom sedmom razredu. Zamisli, ljeto je. Nema baš previše aktivnosti, svi prijatelji su na moru. Netko bi rekao da je dosadno. Blažena dosada, iz dosade se izvlačimo vlastitom invencijom… i pokojim savjetom. Tako se i ja sjetim jednoga: “Damire, nemoj samo čitati stripove, lijepo crtaš, probaj i to.”
Zgodno se poklopilo to da je u jednom strip magazinu koji je tada izlazio, zvao se “Spunk”, počela izlaziti nova škola crtanja. Iz njega sam naučio kako nacrtati Supermana, Batmana, Spidermana. Počeo sam to precrtavati. I tako, nakon nekog vremena shvatiš da si već otprilike pohvatao način crtanja, pa možeš onda možda i kombinirati, izmiješati, stvarati što svoje, novo. Tako je počela priča s crtanjem. Na početku osmog razreda počeo sam izdavati razredni časopis, koji je poslije postao školski, i to sam znanje nosio kroz srednju školu MIOC. To je, u biti, nekakav početak ozbiljnijeg bavljenja umjetnošću. A onda sam u trećem razredu dobio Fotografiju kao školski predmet, potpuno sam se u nju zaljubio i odonda mi je ona broj jedan.

Tko su vam bili uzori?

Imam puno uzora. Od svakog čovjeka, ako ima neku pametnu misao, pokupim to, preradim, pretvorim u nešto svoje, možda putem i nadogradim. Od svakog se može nešto naučiti.
Čak i od onoga tko možda nije 100 puta u pravu, nego 99 puta u krivu, ali taj jedanput jest.
No tu je važno tvoje kritičko razmišljanje. Mladi ljudi trebaju razvijati kritičko razmišljanje da bi iz te gomile podataka koji im dolaze mogli izlučiti koji je to podatak koji je inspirativan, kod kojeg mogu nešto naučiti, a što mogu pretvoriti u neku još veću vrijednost. To je vještina koju treba učiti u školi. Kad to naučiš, onda je svejedno u kojoj ćeš domeni raditi; kad imaš zdrav razum kojim razlučuješ dobre stvari od loših, snaći ćeš se u bilo čemu.

„Mladi ljudi trebaju razvijati kritičko razmišljanje da bi iz te gomile podataka koji im dolaze mogli izlučiti koji je to podatak koji je inspirativan, kod kojeg mogu nešto naučiti, a što mogu pretvoriti u neku još veću vrijednost.“ (D. Hoyka)

To nam se čini kao dobar savjet. A kako ste počeli pisati knjige?
Iz potrebe. Sve je počelo iz potrebe da imaš neku ideju za koju vjeruješ da je užasno bitna da je podijeliš s ljudima jer misliš da će promijeniti ljudske živote. Ja, kao fotograf, razmišljam na fotografski način. Zato sam promišljao kako mogu svoje ideje pretočiti u fotografije koje će utjecati na druge ljude, potaknuti ih da razmišljaju u smjeru koji mi se čini iznimno bitan.

„Promijenjeni ljudi nabolje mijenjaju svijet nabolje“ (D. Hoyka)

Potkraj 20. stoljeća pala mi je na pamet jedna ideja o tome kako bismo cijelu našu paradigmu, način funkcioniranja naše stvarnosti, mogli promijeniti nabolje. Ali kako to učiniti pomoću fotografije? Dvije su mi godine bile potrebne da bih sam sebi priznao da mi za ono što želim prenijeti više nije dovoljna fotografija, već da kao sredstvo izražavanja moram prihvatiti pisanu riječ. Tu sam se lomio. Dugo sam samog sebe odgovarao od toga: “Ti si fotograf, drži se svoje profesije, nemoj ići nepoznatim smjerom.” Želja za najboljom realizacijom ideje ipak me natjerala u pisce. I tako sam 2005. godine zasukao rukave i počeo učiti kako se piše beletristika.

(Za one koji ne znaju, beletristika je skupno ime za sva djela nastala književnoumjetničkim stilom. – op. a.)

Vidio sam kako funkcionira s tim mobitelima i svijetom u kojem živite, gdje pasivna zabava dolazi na prvo mjesto, a učenje i stvaralaštvo odlaze od vas. Tada mi je zazvonio unutarnji alarm pa sam sam sebi rekao da je došlo doba da se primim pisanja i probam vama mladima donijeti nekakvu dobru ideju, kako da svoj život i budućnost napravite ljepšima. Dobro je znati vještinu za koju vidiš da funkcionira, da mijenjaš ljude nabolje, a promijenjeni ljudi nabolje mijenjaju svijet nabolje.

Prema vašem bismo odgovoru mogli zaključiti da su vam fotografije ipak važnije od teksta pa ću vas pitati ono što vas sigurno često pitaju – koja vam je najdraža fotografija koju ste snimili?
Oba medija imaju svoje specifične izvrsnosti, ali moje je kreativno polazište ipak u fotografiji. I da, u pravu si, uistinu me često pitaju imam li možda neku najdražu fotografiju, ono što se zove “najljepše što sam snimio u životu”, ali nemam. Uvijek je ono što u tom trenutku izdamo i objavimo najjače što mogu zamisliti, to mi je najdraže. Ne mogu reći da je nešto bolje od svega ostalog; mislim da sve ima svoju neku jaču vrijednost za mene.

 

 

Inventivne osobe, znamo, često znaju poučavati druge ljude. Vi niste iznimka, danas ste nam došli ovdje održati predavanje, ali držite i neke tečajeve, zar ne? Možete li nam to malo približiti, recimo, što se krije iz riječi Fotosofia?
Hvala ti što si me svrstao u inventivne ljude (smijeh). Naravno, sofia inače znači mudrost, dakle fotomudrost. No, da, osmislio sam dva fotografska tečaja, to su Fotosofia i Photowalk. Razlika je u tome što ja u prvom ne poučavam ljude osnovama fotografiranja. Polaznici radionice njih trebaju znati. Riječ je o nadogradnji za one koji obično kažu: “Znam fotografirati, ali nisam nikad imao prilike fotografirati slavne osobe, visoku modu, izložbu u poznatoj galeriji ili za velike pokrovitelje.” Što se tiče tečajeva za djecu, upravo sam danas dobio poziv za organizacijom Photowalka, u prijevodu: fotografske šetnje. Namijenjena je za grupe po pet polaznika i traje 90 minuta. Mobitelom se snimaju različiti kadrovi i brzo se napreduje učeći i primjenjujući osnove fotografskoga umijeća, sve u sat i pol.

David Doroda, 7.a, Foto: David Doroda, Katarina Šaravanja