U pokrenutom nizu predstavljanja školskih kreativaca ne možemo zaobići jednu posebnicu, a to je naša Tonka Tounec, koja je ove godine zadivila LIDRANO povjerenstvo svojim dramskim crtežom o zaljubljivanju u poeziju pod naslovom Sreća u kojem supostavlja ODRASLU TONKU i MALU TONKU koja ulazi u razgovor s GOSPODINOM, pjesnikom Cesarićem 

 

Tonka Tounec učenica je 8. b razreda OŠ Jure Kaštelana i, baš kao i njezina razredna prijateljica Lara Miloš,  potvrđena kreativka i izvrsna inventivna osoba. Dvaput je predstavljala OŠ Jure Kaštelana na Novigradskom proljeću, prvi put u slikarsko-scenografskoj radionici kod Theodora de Canzianija, a drugi put u radionici cirkuskih vještina kod voditeljskog para Ivane Pedljo i Jasmina Dasovića.

 

 

Nadahnuta slikarica, koja je prošle godine održala i svoju prvu samostalnu likovnu izložbu, državna viceprvakinja u parkouru, izvrsna debatantica, Tonka je umjetnica u svemu, osim u rukopisu i pravopisu (obećala je da će to svakako popraviti), a ove je godine za Snježni recital, točku svojih prijatelja iz razreda, osmislila kostimografiju i scenografiju.

Naša umjetnica iz 8. b zadivila je općinsko LIDRANO povjerenstvo svojim dramskim crtežom o zaljubljivanju u poeziju pod naslovom Sreća.  U svom dramskom tekstu Tonka supostavlja odraslu Tonku i malu Tonku koja ulazi u razgovor s Gospodinom, pjesnikom Dobrišom Cesarićem, i to ni više ni manje nego u tramvaju. Zanimljivo je da je jedna od sporednih dramskih osoba, Luka, nastala na temelju stvarnog Luke koji doista ima djeda koji je pak uglazbio Cesarićeve stihove, tako da je, kako je Tonka objasnila povjerenstvu, njezin rad mješavina izmišljenoga i stvarnoga. Ovdje donosimo cijeli tekst sa svim didaskalijama koje su nastale prema uputi Tonkine voditeljice s kojom se Tonka savjetovala i kako skratiti rad na dopuštenih 5400 znakova s prazninama. Uživajte u Sreći!

 

S R E Ć A

(dramski crtež o zaljubljivanju u poeziju)

Dramske osobe:

ODRASLA TONKA

MALA TONKA

GOSPODIN (Dobriša Cesarić)

BRUNO

LUKA

 

Nježna glazba. Zavjesa se diže. Tonka stoji u dječjoj sobi u kojoj već dugo nije boravilo dijete. Oko nje kutije raznih oblika i veličina, vreće s odjećom i igračkama, zaboravljene sitnice. Tonka zastane nad jednom kutijom, raširi oči od uzbuđenja i pljesne rukama od veselja. Raznježi se.

 

ODRASLA TONKA (uzima dnevnik u ruke): O, vidi ovo! Moj stari dnevnik iz 7. razreda!

(otvara dnevnik na nasumičnoj stranici, čita):

24. 3. 2025. Dragi dnevniče, mogu li lektire biti dosadnije? Danas smo imali Cesarića. Bah, poezija. Profesorica je spominjala „dešifriranje pjesme“ i „kako je poezija važna za naše srce, um i dušu“, a meni se to ne daaaaa. (prestane čitati) Ahh… sjećam se tog vremena, radije bih čitala najdosadniji roman od 450 stranica nego zbirčicu pjesama od 60-ak. A danas, he-he… (nastavlja čitati, ali se povlači na rub scene):
25. 3. 2025.

(Na scenu dolaze mala Tonka i gospodin. Djevojčica kao drži bilježnicu, gospodin naviruje iza njezinih leđa. Ostanu zamrznuti dok odrasla Tonka govori.)

ODRASLA TONKA (čita): Kad sam se večeras vozila tramvajem na trening, dogodilo mi se  nešto zanimljivo.  Izvadim ja iz torbe svoju malu crnu bilježnicu s crtežima i bilješkama i počnem listati, kad osjetim da netko zuri li ga zuri. Neki gospodin…

(Gospodin i mala Tonka se odmrznu.)

GOSPODIN: Umjetnica, ha?

MALA TONKA (kimne): Pokušavam biti.

GOSPODIN: Vidim da imaš svašta unutra, crteže, tekstove…

MALA TONKA: Baš volim crtanje. To želim raditi kad odrastem.

GOSPODIN: A poezija?

MALA TONKA: Ma… nije poezija za mene, znate… A da budem i iskrena, dosadna je.

GOSPODIN (namršti se): Drago dijete, znaš li ti uopće čitati poeziju?

MALA TONKA: Kako da ne, znam ju i recitirati (namjesti svečani glumački glas):

Gle malu voćku poslije kiše, puna je kapi…

GOSPODIN (prekida ju, malo nervozno): Čitati riječi nije isto što i čitati poeziju. Gle, ideš li na vjeronauk?

MALA TONKA (zbunjeno): Daaa?..

GOSPODIN: Onda znaš za biblijsko značenje rečenice da je krv janjeta prirodni protuotrov za zmijski otrov?

MALA TONKA: Znam…

GOSPODIN: Vidiš, to su šifre. Tako je i u poeziji. Poeziju, poput Biblije, moraš dešifrirati.

MALA TONKA: Dešifrirati. Sad govorite ko moja profesorica. Uostalom, ja sam vam više za crtanje. To, a i ovo je moja stanica, pa bih trebala dolje.

GOSPODIN: Obećaj mi da ćeš pokušati čitati poeziju večeras.

MALA TONKA: Pa… dobro…

(Gospodin odlazi s scene, a mala se Tonka zamrzne.)

ODRASLA TONKA (čita, a kako navodi imena, oni se pojavljuju na sceni pa se zamrznu): Na treningu smo se, dragi dnevniče, Bruno i ja međusobno žalili na dosadne lektire. Nekako se tu pojavila i pjesma Voćka poslije kiše, kada je naš razgovor načuo Luka.  (svi se odmrznu)

LUKA (veselo): Hej, pa tu je pjesmu uglazbio moj djed Hrvoje!

BRUNO i MALA TONKA (istovremeno iznenađeno): Stvarno!?!

BRUNO (preljubazno): Luka, kužiš li se ti u poeziju? Pišem referat o Dobriši Cesariću i umm… trebam dobiti barem četvorku.

LUKA (važno): Naravno!

ODRASLA TONKA (čita):  Tada je Luka počeo blebetati svoju interpretaciju Voćke poslije kiše (Luka bez glasa otvara usta), a onda smo dobili kaznene sklekove jer razgovaramo.

(Mala Tonka, Bruno i Luka naprave nekoliko sklekova, brzo se umore i opuste na pod. Dečki se povuku sa scene. Mala Tonka sjedne preko puta Odrasle Tonke i pažljivo ju sluša, gestama i mimikom prati njezin govor.)

Dnevniče, neću ti lagati. Znaš da JA ne volim poeziju. Ali možda bih ju trebala zavoljeti. Da pokušam… čitati pjesme, ne riječi. I jesam. Nekoliko Cesarićevih. Znaš koja mi je najdraža? Zidari. Tu tako sebe vidim, svoj ponos kad dovršim crtež… kad dovršim… Što još moram dovršiti..?. O, zadaća! Skoro sam zaboravila. Napisati pjesmu na temu  Lijepo je biti dijete. To ću sutra. Sad idem spavati. (Svjetla se ugase.)

ODRASLA TONKA (malo iznervirano): Hej, pali svjetla! Čitam! (svjetla se upale, ona nastavi blažim glasom): 26. 3.2025. Dragi dnevniče,  danas sam u tramvaju čitala pjesmu koju sam zapisala u svoju bilježnicu. Svoju pjesmu… a gle, evo opet i onog gospodina.  (Na scenu se vrati gospodin, mala Tonka mu priđe.)

MALA TONKA: Gospodine!

GOSPODIN (radosno): Umjetnice! Jesi li čitala poeziju?

MALA TONKA: Ne samo čitala nego i stvorila! (nesigurno doda) Barem mislim.

GOSPODIN (zainteresirano): Slušam.

MALA TONKA: „Našoj maloj koja nije više tako mala.“

                              Ta je rečenica mora pokrenula,  

                              Zar nisam ja više ona mala, slatka,

                              I nedostaje li mi biti takva?

(Mala Tonka zatvori oči i zašuti; krene nježna glazba. Zanjiše se kao val. Rukama predočava protjecanje pjesme. Gospodin joj se pridruži u tom valovitom plesu. Sinkronizirani su. To traje desetak sekundi. Mala Tonka otvori oči i nastavi čitati kraj. Gospodin otvori oči i počne zainteresirano slušati.)

                               No i ovo je lijepo doba,

                               Doba u kojem upoznajem sebe,

                               I saznajem što je odrastanje.

 

                              Doba u kojem sam prevelika da budem mala,

                              Doba u kojem sam premala da budem velika…

 

GOSPODIN (dirnuto): Vidiš da si i za riječi talentirana.

MALA TONKA (radosno): Hvala. Ouu, ovo je moja stanica. Čekajte, gospodine, a kako se vi ono zovete? (pita već izlazeći iz tramvaja)

GOSPODIN: Dobriša, Dobriša Cesarić.

(Mala Tonka širi oči, bez glasa oblikuje Ce-sa-rić? Ajme!)

ODRASLA TONKA (čita): Bilo mi je žao što sam morala sići, ali sam kroz staklena vrata uhvatila njegov izraz lica. Je li to bila – sreća?

 

(Odrasla Tonka glasno zatvara dnevnik, snena, gotovo zaljubljena pogleda. Mala Tonka joj pruži ruku, na scenu dođu sve dramske osobe, zagrle se i naklone. Zavjesa pada.)

 

Tonka Tounec, 8. b

Lucijan Edenlanski, foto: Lara Miloš, 8. b